Čitanje svetoga Evanđelja po Marku
Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?”
Misao uz Evanđelje
Isuse, tako nas često zahvaća nemir i oluja. Vjerujemo da imamo za to puno razloga. Sve oko nas je nemirno. Ljudi su nervozni, ima mnogo neriješenih pitanja, ljudskih tragedija i boli. Sve nas to pogađa. Na osobit način proživljavamo to zajedno s našom domovinom i s našim narodom.
Danas otkrivamo, Isuse, da su i tvoji učenici često bili nemirni i bojažljivi. A tako su ti bili blizu, gledali te, osjećali te i slijedili. Međutim, njihovo je srce svejedno bilo nemirno, tjeskobno. Posebno u ovoj zgodi kad ih je zahvatila oluja na moru. Nisu oni bili strašljivci, ali ova je oluja morala biti osobito žestoka. Nisu više znali što bi sa sobom, kako bi se izvukli. Situacija nije bila laka. Valovi veliki, more uzburkano, vjetar olujni. Sve je oko njih u nemiru. Nije stoga čudno da su i oni bili nemirni, da ih je zahvatio strah, panika.
Ipak je čudesno tvoje ponašanje, Isuse! Ti si mirno spavao u toj istoj situaciji, u istoj maloj lađici. Do tebe kao da nije mogla doprijeti oluja. Valovi te nisu mogli omesti u miru što si ga tada uživao. Ti si miran. U tebi je sigurnost. Počivaš nakon ispunjena dana. Miruješ na krilu Očevu.
Vjeruješ u ljubav svoga nebeskog Oca. Dobro znaš da je sve u njegovoj svetoj volji i da se izvan toga ništa ne događa. Potpuno si predan.
Apostoli te bude. U svome nemiru žele tvoju prisutnost. Međutim, možda je tu nešto i od onog ljudskog: žele da se i ti malo uznemiriš. Sve je izgledalo kao da ne mariš za njihovu muku i opasnost. Čudim se, Isuse, njihovom upitu: “Učitelju, zar ne mariš što ginemo?” Kako su to smjeli pomisliti? Ti, koji si sama ljubav, ti koji si im obećao da ih nećeš ostaviti siročad, ti, Isuse, da ne mariš? To je potpuno nepoznavanje tebe, to je istinsko pomanjkanje vjere, povjerenja u tvoju ljubav. Možda ne mogu sve razumjeti, možda katkad izgubim orijentaciju u ispitivanju uzroka i posljedica, ali jedno ne smijem nikada zaboraviti: da ti sve znaš i da si ti ljubav. Tebi je stalo do nas. Ti itekako mariš za nas i tebi je najviše od svih stalo da mi ne izginemo, nego da se spasimo. Tebi je stalo do našega spasenja. Ti mariš za nas!
Isuse, htio bih da to nikada ne zaboravim. Oluja će uvijek biti; povećavat će se neprilike, ali ti ostaješ isti, uvijek prisutan. Ti si i danas u lađici svoje Crkve, ti si i danas u tijeku ovog vremena duboko prisutan i ukorijenjen u našu sudbinu. Na tebe smijemo uvijek računati. Dođi, Učitelju, i jednostavno budi uz nas. Svojom prisutnošću unijet ćeš mir u naša srca, a po tome će onda biti stalniji i jasniji i mir oko nas.
