Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!
Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.
Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Misao uz Evanđelje
Isuse, ti dobro znaš da često nemamo vremena. Mnogi nas traže, žele naše usluge, zahtijevaju
od nas žrtve, ali mi se znamo izvući. Zaista nemamo vremena! Međutim, ako je u pitanju netko od
najbližih, ako oboli majka, ako je u pitanju žena, dijete, otac, brat, onda se mora naći vremena,
onda je to nešto drugo. Za njih ima vremena i naći će se načina da im se pomogne. Jer to su ipak,
moji, naši. Što bi ljudi rekli, Isuse, kad za njih ne bih imao vremena i srca da im učinim ono što je
u nekom trenutku njima silno potrebno? Sigurno bi mi jako zamjerili. Ali i bez tog ljudskog obzira,
ja, Isuse znam što moram činiti u odnosu na njih. Imam ja srca i duše.
«Ako tko hoće za mnom, treba imati više vremena i volje učiniti sve što je potrebno, i više nego
kad je u pitanju najbliži srodnik.» Tako ti, Isuse govoriš.
Ne znam, je li to kod mene tako. Ja zaista želim biti tvoj učenik. Ali…nemam uvijek vremena,
neke mi se stvari čine tako hitne i toliko potrebne da odlažem hod za tobom.
Nisi mi baš ti uvijek najvažniji. Čini mi se da ti možeš čekati, ljudi to ne mogu. Njima je ipak
najpotrebnije.
Bojim se često da ću se zamjeriti ljudima, da će se ljudi oko mene čuditi i da će misliti da sam
ipak malo nastran ako tako ozbiljno shvaćam izazove tvoga poziva i hoda za tobom. Svi misle da je
to ipak samo slikovito rečeno. Jer, konačno, Isuse, zar nisi ti u majci i u ocu, u ženi i djeci, u bratu
i u sestri? Prema tome, ako se njima posvetim i ako im darujem svoje vrijeme, nisam li onda i s
tobom izgladio račune?
Želim biti Isuse, tvoj učenik, ali se ne želim ni drugima zamjeriti! Nikako se ne želim odreći
tebe, ali se ne želim odreći niti drugih. Kako to objediniti, Isuse?
Osjećam, Isuse, izazov ovog evanđelja. Ti nisi sam netko skriven iza drugih lica mog
djelokruga. Vjerujem da si ti subjekt, osoba, drugi, netko željan ljubavi i poštovanja, potreban
pažnje i moga vremena. Znam, Isuse, da ću oca i majku, ženu i djecu, brata i sestru ispravno
ljubiti tek ako tebe uzljubim, tek ako tebe u njima vidim. Ali isto tako osjećam da trebam tebe
osobno susresti da bih te uistinu mogao u svima drugima vidjeti. Pomozi mi da te vidim, da te
uzljubim, da te prepoznam, da te u drugima primijetim. Pomozi mi da se opredijelim za tebe!
