Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.
Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?”
Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”
Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji
u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala,
a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu
u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik.
Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka
koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.”
Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’
Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”
Misao uz Evanđelje
Gospodine, i mene, kao i Samarijanku, čekaš na Jakovljevu zdencu i želiš razgovarati. I ja želim biti dionikom tvoje spasiteljske ljubavi, želim osjetiti blagotvornu snagu tvojih riječi, tvoje blagosti.
Dolaziš k zdencu, Isuse, umoran i žedan. Cjenkam se s tobom za čašu zagrabljene vode, a ti mi želiš za uzvrat dati pravu, živu vodu koja struji u život vječni. Gospodine, daj mi te vode da više nikada ne ožednim i da ne moram dolaziti na raspuknute bunare ljudske nezasitnosti, ljudskih briga i problema, na bunare koji ne mogu utažiti moju žeđ za životom, za pravim i punim životom. Daj mi te vode, Gospodine, da utažim žeđ svoga života.
Samarijanki govoriš: «Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji s tobom govori…» Ni ja ne znam, Isuse, tko si ti. I meni se čini da te još ne poznam, da te ne primjećujem, da premalo računam s tobom, da imam krive predodžbe o tebi. I meni se često čini da si mi dalek i stran. Pomozi mi, Isuse, da te zaista upoznam kao dar Božji, kao odgovor neba na sve moje životne čežnje i želje.
Samarijanki si sve rekao. Otkrio si i njoj samoj tajnu njezina prošloga i grešnoga života. Rekao si joj kako je bijedno živjela, kako je puno toga u svom životu promašila. Otkrio si joj istinu da je htjela utažiti svoju žeđ za životom na krivi način, na bunarima gdje vode nije bilo. Otkrio si Samarijanki tajnu njezina života. Mnogo su toga o njoj ljudi znali i zato su je prezirali. Ti o njoj sve znaš i zato ustrajavaš u ljubavi i želji da je spasiš «Sve mi je rekao što sam učinila», tvrdila je Samarijanka puna oduševljenja i radosti. «Sve mi je rekao!» Da, Isuse, ti jedini znaš sve čovjeku reći, reći mu istinu koja može biti i gorka i teška, reći čovjeku sve što mu ne valja, a ipak ostaje prostor za mir i spasenje. Ti sve kažeš, Isuse, ali s ljubavlju. Ti sve znaš, ali ne osuđuješ, nego spašavaš. Mi, Isuse, n znamo sve, a previše kazujemo. Govorimo bez ljubavi i zato naš govor nikoga ne spašava, nego udaljuje od nas i od tebe. Naš govor nije u službi ljubavi i spasenja, kao što je to tvoj govor i tvoj razgovor. Divno je otkriti, Isuse, kako Samarijanki govoriš riječi koje mogu povrijediti, raniti, a u ovom slučaju liječe i ozdravljaju. To je zato jer je tebi, Isuse, stalo do nje, jer je ljubiš. «Sve mi je rekao, sve zna o meni: a nije me osudio!» To je ono najdivnije što se može o tebi reći, što se može doživjeti u susretu s tobom!
Gospodine, često te molim da rekneš samo riječ da ozdravi moja duša. Molim te, Isuse, reci i meni sve, otkrij me meni samome. Zatvaram oči pred istinom svoga vlastitog bića i života. Uz tebe i po tebi ne moram se bojati gledanja u svoju prošlost, jer ću u tvome svijetlu prepoznati da je otkupljena.
