Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Svaki čas su se gubili u svojim razmišljanjima i planovima i bili negdje drugdje, a ne ondje gdje si
to ti htio. U Kafarnaumu ih pitaš: “Sto ste to putem razgovarali?”
I nas pitaš o čemu to razgovaramo ovih dana. Osluškuješ naše razgovore. Razgovaramo, Isuse,
o ozbiljnim stvarima. Razgovaramo o poslu i radnom mjestu; o budućnosti naše domovine; o
pretrpjelim strahotama i o tome kako ćemo u budućnosti živjeti. Razgovaramo kao odrasli ljudi,
kao ozbiljni ljudi koji na sebi nose teret mnogih briga i događaja. Razgovaramo. Isuse, o tome tko
ima pravo i vjerujemo da smo mi u tom pogledu u pravu. Čudimo se kako nam drugi ne vjeruju.
Pitamo se kako se to laž uvukla u sve slojeve javnog obavještavanja i kako je na djelu otac laži.
Razgovaramo o svemu i svačemu. O onome o čemu razgovaraju odrasli ljudi. A ti uzimaš k sebi
malo dijete. Ono je model, uzor tvoje pouke. Ako ne budete kao djeca… Ne znam što time hoćeš,
Isuse? Želiš da budemo odgovorni i da se trudimo, a ovdje nam otkrivaš malo dijete kao izazov.
Što može malo dijete? Zar svijetom ne vladaju odrasli?
Možda je u tome. Isuse, sva naša tragedija. Jer samo odrasli vladaju i upravljaju svijetom.
Možda se premalo misli na djecu. Možda ljudi u svojoj odraslosti i nemaju više volje na svijet
donositi djecu. Možda su odrasli izgubili hrabrosti za dijete, za djecu. Ne znamo gledati djecu, ne
znamo se veseliti djeci. ne znamo učiti od djece. Kao odrasli postali smo prepredeni. proračunani.
lukavi. Više ni ne znamo što znači biti dijete, živjeti jednostavnim životom, biti oslonjen na ljubav,
na Oca, na onoga koji se brine za nas. Sve moramo proračunati, o svemu kao da moramo sami
brinuti. A budući da ne možemo sve. onda smo trajno napeti. nesretni, jadni. Ako ne budete kao
djeca…
Dobri Isuse. a ono o služenju. što ti to znači? Želiš li reći da nismo dovoljno služili? Želiš li reći
da se moramo dati izrabljivati do nemogućih granica? Dokle, Isuse?!
Ne znam, Gospodine! A ipak, ti si i to rekao. Ti i na to zoveš. Pomozi nam da i to shvatimo, jer
je teško! Budi nam blizu svojim primjerom, ali još više svojom dobrotom i svojom strpljivošću, jer
kao i kod tvojih apostola: ni nama to ne ide u glavu!
Budi nam blizu svojom ljubavlju. Isuse!
