Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Misao uz Evanđelje
Isuse, krećeš s dvojicom učenika prema Emausu. Čudno mi je da te nisu prepoznali i pitam se gdje su im bile uši da nisu čuli i prepoznali tvoj glas? Dugo im je trebalo. Morao si puno toga tumačiti iz Pisma kako bi im protumačio sve što o tebi piše. Govorio si im s uvjerenjem i ljubavlju. Oni su slušali i upijali u sebe tvoju poruku. Tek će kasnije zaključiti da ih je tvoja riječ grijala i da su osjećali u svom srcu da si to ti. Njihovo će srce reagirati. Ono se zapalilo ljubavlju prema tebi. Ti si živ.
Kad si stigao u Emaus događa se ona jedinstvena scena. Učenici su te htjeli zadržati sa sobom. Nešto im je govorilo da te ne smiju izgubiti. Već si im putem darovao toliko svjetla i nade. Ustrajali su u svojem navaljivanju sve dok nisi s njima ušao, sjeo za stol. A tada si pred njihovim očima uzeo kruh, razlomio ga i pružio im ga. Gdje su im do tada bile oči? Oni te sada prepoznaše. A tebe više nema. Ti si nestao ispred njihovih očiju.
Međutim, nisi nestao iz njihova srca. Oni nisu žalosni što te više ne vide. Oni su puni tebe, oni znaju da si živ, da si tu. Oni znaju kako do tebe i gdje te mogu susresti. Sve si im objasnio putem tumačeći Riječ. Sve si im rekao u lomljenju kruha.
Isuse, često se pitam gdje su naše uši i oči? Često slušamo riječ Božju. Posebno to doživljavamo kod svetih misa nedjeljom i blagdanom. Tada u zajednici vjernika svečano odjekuje tvoja poruka, živa riječ. A ipak, rijetko ili gotovo nikada nam ne zaigra srce kao ovoj dvojici. Sve u nama ostaje hladno, a tvoja nam je riječ katkada teška, dosadna, ili je prečujemo. Isto tako svake nedjelje sudjelujemo na istom slavlju gdje se lomi kruh onako kako si to ti činio na Posljednjoj večeri, ili upravo ovako kako si učinio u Emausu. A naše oči ostaju zatvorene. S pričešću se u nama ništa ne mijenja. Nismo sposobni učiniti ono što su ova dvojica učinila: puni tebe pohrlili su natrag u Jeruzalem i posvjedočili apostolima da si živ i da su te susreli. Nosili su te u sebi.
Isuse, obnovi čudo Emausa i u našim srcima. I mi smo često bezumni i srca spora da vjerujemo. I mi često gubimo nadu i tlo pod nogama. Često nam se događaju stvari koje ne razumijemo. Ti dolaziš i na naše putove, presrećeš nas na našim stazama. Međutim, naše je srce još tvrđe i sporije za vjerovanje nego tvojih učenika. Potrudi se s nama, Isuse, i daj da te osjetimo u svojoj sredini, a još više te molimo daj da uzmognemo biti pred ljudima pravi tvoji svjedoci. Kao i
nama, i svijetu oko nas potrebna je radosna vijest da si uskrsnuo iz groba, iz zagrljaja smrti, da se preokrenula očajna situacija u radosni događaj pobjede ljubavi.
