Povijest župe

NAŠA NADBISKUPIJA

Kao župna zajednica pripadamo Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji (sljednici Đakovačke biskupije) koja obuhvaća istočni dio Republike Hrvatske tj. Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem.

Bosanska (kasnije Đakovačka) biskupija prvi put se spominje 1088. godine, a oko 1250. godine bosanski se biskup Ponsa (ili Povša) seli iz Vrhbosne (kod Sarajeva) na svoj posjed u Đakovo, vjerojatno zbog sukoba s bogumilima u Bosni. Tako Đakovo postaje biskupskim sjedištem Bosanske biskupije. U spomen na tu činjenicu, đakovački su biskupi sve do 2008. godine nosili naziv “Đakovački ili bosanski biskup” iako Bosna već odavno ima svog vlastitog nadbiskupa u Sarajevu.

Srijemska biskupija datira još iz prvih kršćanskih vremena. Poznat nam je sirmijski biskup Irenej i cibalski biskup Euzebije te niz mučenika iz Sirmiuma (Srijemske Mitrovice) i tadašnje rimske pokrajine Panonije – Dimitrije, Anastazija, Sinerot, Montan i Maksima, Polion, Urzicin, Hermilo, Stratonik, Agripin, Sekundo, Bazila, Simforijan, Klaudije, Nikostrat, Kastor, Simplicije i drugi. Gasi se 885. godine, smrću posljednjeg poznatog biskupa sv. Metoda. Ponovno je obnovljena 1231. godine da bi 1773. godine Srijemska i Bosanska (đakovačka) biskupija bile ujedinjene pod upravom jednog biskupa kako je bilo sve do 18. lipnja 2008. kada je Srijemska biskupija ponovno postala samostalna, sa vlastitim biskupom. Od 1963. do 2008. godine naša je nadbiskupija nosila naziv “Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija”. Najznamenitiji naš biskup bio je Josip Juraj Strossmayer, graditelj monumentalne katedrale sv. Petra, veliki mecena hrvatskog naroda i utemeljitelj mnogih kulturnih i umjetničkih ustanova te biskup Josip Krapac, graditelj prekrasne zgrade Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Danas nadbiskupijom upravlja nadbiskup i metropolit mons. dr. Marin Srakić u zajedništvu s pomoćnim biskupom mons. dr. Đurom Hranićem. Đakovačko-osječka  nadbiskupija broji oko 600 000 stanovnika (oko 500 000 su katolici). U nadbiskupiji djeluje 213 dijecezanskih svećenika u 150 župa. U pastoralu sudjeluje i 30-tak redovnika te brojne redovnice. Naša je nadbiskupija i sjedište Đakovačko-osječke metropolije (osnovane 2008. godine) koja kao sufraganske biskupije ima Požešku i Srijemsku biskupiju.

NAŠ DEKANAT

Naša župna zajednica pripada Vinkovačkom dekanatu sa sjedištem u župi Kraljice sv. Krunice u Vođincima, a na čelu s dekanom Antom Šiškom. Naš dekanat broji 15 župa (sedam gradskih: Sv. Euzebije i Polion, Sv. Nikola, Srce Marijino, Sv. Vinko Pallotti, Sv. Ćiril i Metod, Srce Isusovo i Bl. Alojzije Stepinac te osam seoskih: Ivankovo, Jarmina, Nuštar, Retkovci, Rokovci-Andrijaševci, Stari Mikanovci, Tordinci i Vođinci). U dekanatu djeluje 23 svećenika – 15 biskupijskih svećenika i 8 redovnika. U Vinkovcima djeluju franjevci konventualci u jednoj župi i jednom samostanu te Družba katoličkog apostolata (palotinci) u jednoj župi. Od ženskih redovničkih zajednica, u našem dekanatu djeluju Milosrdne sestre sv. Križa, Služavke malog Isusa, Franjevke misionarke i Službenice milosrđa.

NAŠ GRAD

Grad Vinkovci (oko 35 000 stanovnika) je lijepi istočnoslavonski grad na rijeci Bosutu. Jedan je od najduže naseljenih gradova u Hrvatskoj. Kao značajnije naselje spominje se u rimsko doba pod imenom Colonia Aurelia Cibalae, velik i značajan grad ovog dijela Rimskog Carstva iako se ovdje živjelo i u pretpovijesno doba. Njegova povijest je burna, bio je često metom pljački i osvajanja različitih naroda. U Srednjem vijeku nosi naziv “Sveti Ilija” po istoimenoj crkvi koja i danas postoji iako više nije u sakralnoj uporabi (Meraja). Pod turskom vlašću ostaje od 1533. do 1691. godine kada ulazi u sastav Austro-Ugarske monarhije. Iste godine spominje se prvi puta pod nazivom “Vinkovci”. Pod vlašću Austrije, Vinkovci postaju važno vojno središte za obranu od turskih napada. Možemo se pohvaliti jednom od najstarijih gimnazija u Hrvatskoj. Naime Vinkovci imaju gimnaziju već 1799. godine. Iz ovog vremena datira i središnja, do 1967. godine jedina, župna crkva sv. Euzebija i Poliona (nekada sv. Ivana Nepomuka). Vinkovci su drugi grad u Hrvatskoj (iza Zagreba) koji je imao bolnicu (1831.).

1990. godine demokratskim izborima uspostavljena je neovisna Republika Hrvatska što su Vinkovčani sa oduševljenjem prihvatili izuzev jednog dijela srpskog stanovništva, a već 1991. godine započinje Domovinski obrambeni rat protiv agresora iz susjedne države Srbije. Obližnji grad Vukovar s okolnim selima pao je pod srpsku okupaciju, a Vinkovci su bili teško oštećeni agresorskim napadima, no nikada nisu okupirani niti raseljeni. Dio srpskog stanovništva napušta grad i prelazi na stranu agresora nakon što je JNA istjerana iz grada. Među prvima grad napušta i pravoslavni svećenik sa obitelji iako mu je nuđena zaštita od strane katoličkog župnika. Tijekom srpske okupacije okolnih mjesta, stanovništvo Vinkovaca naglo je poraslo, i do 50 000, te je grad postao svojevrsnim prognaničkim središtem. Tako je bilo sve do 1997. godine kada je omogućen povratak prognanog stanovništva u njihova sela.

Po nacionalnoj strukturi, stanovništvo je većinski hrvatsko i katoličko kako je oduvijek i bilo. Od nacionalnih manjina, u prošlosti su najzastupljeniji bili Srbi, ali nikad nisu bili većinsko stanovništvo u gradu. U gradu, uz Hrvate, danas u dobrosusjedskoj slozi žive Mađari, Srbi, Rusini i Ukrajinci, Bošnjaci, Albanci, Romi. Vjerski gledajući, uz većinsku Katoličku Crkvu (rimskog i bizantskog obreda), u Vinkovcima djeluje i malobrojna Srpska pravoslavna Crkva, također malobrojne protestantske crkvene zajednice: Evangelička (Luteranska) Crkva, Reformirana (Kalvinska) Crkva, Crkva Božja, Adventistička Crkva i Baptistička Crkva. Od kvazi-kršćanskih zajednica tu je organizacija Jehovinih svjedoka, a od nekršćanskih Islamska vjerska zajednica.

Danas Vinkovci uživaju u slobodi i miru, napredujući polako prema ljepšoj budućnosti. Najznačajnije kulturne manifestacije su Vinkovačke jeseni i Festival glumca. Po političkom ustrojstvu pripadamo Vukovarsko-srijemskoj županiji.

NAŠA ŽUPA

1.studenog 1981. godine dekretom đakovačkog i srijemskog biskupa mons. Ćirila Kosa, a na prijedlog tadašnjeg župnika župe sv. Euzebija i Poliona dr. Đuke Marića, sjeverozapadni dio grada Vinkovaca pravno je utemeljen kao nova (šesta) gradska župa pod nazivom „Župa Svih svetih“. Do tada taj je dio grada pripadao spomenutoj središnjoj gradskoj župi. Međutim, pravnim utemeljenjem župe zajednica nije zaživjela jer nije dobila svog vlastitog župnika. Čekala je na njega punih 13 godina!

Domovinski rat istjerao je iz župe Nijemci vlč. Tomislava Ćorluku zajedno s njegovim vjernicima. Nastanio se u Đakovu te je, kao privremeno slobodan, imenovan 1. rujna 1994. godine privremenim upraviteljem župe Svih svetih u Vinkovcima. Tako je naša župa dobila svog prvog (iako privremenog) pastira. Vlč. Tomislav zatekao je župu bez ikakvog vlastitog prostora. Uz pomoć tadašnjeg dekana, preč. Tadije Pranjića pronađeni su privremeni prostori. U predvorju osnovne škole „A. G. Matoš“ na Lapovcima slavljena je misa nedjeljom (zahvaljujući gostoprimstvu tadašnjeg ravnatelja prof. Petra Markića), a u grobljanskoj kapeli sv. Marije Magdalene radnim danom. Župnik se smjestio u upravnu zgradu Naftaplina gdje je dobio i jednu kancelariju za župni ured. Pastoralni susreti (ministranti, mladi, prvopričesnici, krizmenici) održavali su se dijelom u školi, dijelom u sali za sastanke Naftaplina. Vlč.Tomislav počeo je okupljati zajednicu iako je sve išlo veoma teško jer su ljudi odbijali novu župu, vezani uz okolne crkve kamo su navikli ići. Ipak, manji dio župljana počeo se okupljati na sv. misi. Taj je broj pomalo rastao. Posebno su bile posjećene mise zornice slavljene svakog adventskog dana u školskom predvorju. Okupljeni su prvi ministranti i formiran veliki i dječji zbor. Proslavljena je prva pričest i krizma, također u školi.

Uskoro se pristupilo i ideji gradnje novog pastoralnog centra (crkve i župnog stana). Gradsko poglavarstvo obećalo je darovati crkvi 7000 m2 zemljišta južno od školskog igrališta (između igrališta i Lapovačke ceste), a upravitelju župe je rečeno da slobodno napravi projekte. Tek kada su projekti bili gotovi i župnim novcem plaćeni, gradske su službe ustanovile da je zemljište nacionalizirano 80-tih godina prošlog stoljeća i da je postavljen zahtjev za povrat bivšim vlasnicima. Tako je 1997. godine sve završilo na sudu (do danas!).

Upravo u to vrijeme (ljeto 1997.) vlč. Tomislav se vratio u svoju župu Nijemci, a naša je župa 1. srpnja 1997. godine dobila prvog stalnog župnika, dotadašnjeg župnog vikara u vinkovačkoj župi sv. Euzebija i Poliona, vlč. Roberta Farkaša. Kako od gradnje crkve na predviđenoj lokaciji nije bilo ništa, a novi župnik je predosjećao da će takva situacija potrajati godinama (što se i obistinilo do danas!), potraženo je drugo rješenje kako bismo se iselili iz tuđih prostora. Predloženo nam je zemljište istočno od škole (pokraj Naftaplina) i opet nam je rečeno da slobodno prilagodimo projekte novoj situaciji. Tada je župnik dao načiniti novi (znatno smanjeni) projekt župnog stana, a projekt crkve ostao je neizmjenjen. Opet je župa vlastitim sredstvima platila izmjenu projekta, a tek tada su nam gradske službe ponovno rekle da je i to zemljište nacionalizirano i da je predviđen povrat bivšim vlasnicima! A potrošili smo za projekte ukupno oko 90 000 tadašnjih njemačkih maraka (oko 45 000 €). Tada smo, uz jamstvo Biskupije, podigli 7-godišnji kredit od 120 000 € i kupili napušteno i prljavo bivše skladište ugljena u samom središtu naselja Lapovci. Odmah smo pristupili adaptaciji skladišta u crkvu, a na ravnom krovu sagradili budući župni stan i vjeronaučnu dvoranu. Radovi su počeli 19. ožujka 2001. godine, a u novoj crkvi smo slavili prvu sv. misu na 1. nedjelju došašća 2. prosinca 2001. Vjeronaučna dvorana dovršena je i stavljena u uporabu u rujnu 2003. godine, a tek u listopadu 2005. godine župnik je uselio u novi župni stan. Do tada je bio podstanar punih 8 godina! 2006. godine cjelokupni objekt je završen uređenjem fasade.

Naša je župa prvotno dobila ime Svi sveti u spomen na staru vinkovačku tradiciju da se na Sve svete održava veliki gradski sajam te je taj dan od mnogih slavljen kao gradski kirvaj. Ta je tradicija vremenom iščezla, a spomen je sačuvala naša župa u svom imenu. No, taj dan kao Dan mrtvih pokazao se vrlo neprikladnim za crkveni god te smo 1. siječnja 2000. godine, na prijedlog župnika i suglasnost crkvenog odbora, promijenili ime u Srce Isusovo odlukom đakovačkog i srijemskog biskupa Marina Srakića. Razlog uzimanja tog imena je zavjet kojeg su vjernici Vinkovaca 1952. godine dali kada ih je na samu svetkovinu Srca Isusovog potukla nezapamćena tuča. Toga je dana svake godine bila misa i procesija. I taj je običaj vremenom iščezao, a mi smo ga, opet svojim imenom, sačuvali. Do danas smo jedina župna crkva u istočnoj Slavoniji i jedna od tri u cijeloj Slavoniji i Baranji s imenom Presvetog Srca Isusovog.

Naša župa obuhvaća 3 gradska kvarta – Lapovce, Vrtno naselje i Borince. Broji oko 6000 stanovnika od čega je oko 5000 katolika. Graničimo sa župama sv. Euzebija i Poliona, sv. Nikole, Srca Marijinog i Jarminom.

ŽUPNA STATISTIKA