Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«
Misao uz Evanđelje
Jedanput je netko zapisao kako bi se uvijek vraćao osiromašen kad bi bio s ljudima. Drugi govore kako je čovjek nestalan, prevrtljiv, prolazan, danas jest, sutra nije. Pa onda, oni zloguki proroci dalje govore kako se sav svijet iskvario, da je ovo naše vrijeme ionako dodijeljeno sotoni, a da će Bog uskoro užasno kazniti sve grešnike. I onda dolazi današnje čitanje koje izgleda kao da je voda na mlin upravo takvima (Jr 17, 5-8). Veli Jeremija: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća.“ Nastranu to što ovdje prorok govori Jeruzalemcima koji su se uzdali u pomoć Egipta, a ne u pomoć Božju, pa im se onda dogodila nesreća da im je grad zauzet i opljačkan, a oni sami odvedeni u progonstvo. Nego, stvarno, je li doista proklet čovjek koji se uzda u čovjeka? Prorok veli da je takav čovjek onda kao drač u pustinji: beskoristan, besplodan, koji ne zna što je pravi život i sreća. „Tu se hoće mudre pameti“, reklo bi Pismo. Naravno, proklet je čovjek i osuđen je na propast onaj koji bi se uzdao samo u čovjeka, samo u ljudska dostignuća i ljudsku snagu. Koliko li je takvih, čisto ljudskih pothvata propalo! Sjetimo se Adamovog nauma da bude kao Bog. Sjetimo se nauma onih drevnih ljudi da si sagrade kulu do neba. Sjetimo se onog čovjeka iz Isusove prispodobe kojemu je obilno urodila pšenica pa je odlučio sagraditi veće žitnice. Pogledajmo tolike ovosvjetske silnike, kraljeve, vojskovođe, ugledne i pametne ljude, koji su se pouzdavali samo u svoje snage. Što im osta od sveg djela njihova? Gdje im je bogatstvo, gdje li im grobovi, u kojem li svijetu danas žive i konačno što li sada misle o svom načinu života? Doista, „dani su čovjekovi kao travka“, kako mudro veli Pismo. Naprotiv, veli današnje čitanje, „blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina.“ On je kao stablo koje je zasađeno pokraj voda tekućica. U svako doba godine ima dovoljno vlage i raste pod Božjim suncem. Onaj koji je s Bogom siguran je od svih iznenađenja. Pa makar stradavao, makar nevin trpio, „velika je plaća njegova“.
